Kuda idu divlji maltezeri
14.03.2013., četvrtak
Gnoj i krv u mlijeku
|
Hvala veganskoj zajedici što mi svojim plakatima pokušava zgaditi konzumaciju mlijeka. Istina, nije baš mlijeko kao što je bilo prije 100 godina kada su sve kravice pasle na nezagađenim poljima finu zelenu travicu, a bogme nije povrće i voće, a pogotovo zrnje koje jedete, kvazi bio uzgoj po kojemu pišaju i pljuju slabo plaćeni radnici da bi za vas uzgojili to što nazivate hranom. Koja je vaša brija? Šta mislite odakle niču te biljke iz pročišćene zemljice, zaljevane samo čistom izvorskom vodicom, dozrele na umjerenom proljetnom suncu. Prava istina je ta da se po tim biljkama, ako su organskog uzgoja baca kravlje govno umjesto raznih industrijskih govana. A to kaj je krava pojela i posrala je sigurno sve fino i hranjivo. Nabijem vas na gnoj i krv u mlijeku! Realno, ja jedem puno voća i povrća, no više od svega obožavam jesti meso, a najdraža mi je teletina i goveđa koljenica. Dali ja možda teroriziram ostatak populacije svojim prehrambenim navikama, ne. Isuse, danas je svatko dobio pravo glasa i slobodu govora. |
08.03.2013., petak
Potaga za srećom
|
Ispričat ću vam priču o mome bratu Ivanu. Vidite, on se rodio u rujnu 1990. Tada je u Zagrebu bio veliki potres. Bio je poprilično velika i glavata beba, trebalo je to istisnuti. Zato treba biti zahvalan našoj mami do neba. Do njegovog rođenja ja sam bila sama, kao bubreg u loju, prvo dijete svoga oca i majke, razmažena, zabavljana. Onda se pojavio on, nitko me nije pitao želim li uopće brata. Bio je dosada, davež, stalno se motao oko mene, išao mi u stopu, samo zato da bi mogao tužakat i plakat. To je trajalo dok nije našao svoje prijatelje, a onda je bio davež u kući. Kako je rastao, bio je još naporniji. Morala sam mu kuhati, spremati sobu bla bla, čak tu istu sobu dijeliti s njim. E onda je ušao u pubertet, pa je poludio, krenuo u srednju školu, moju gimnaziju. Nismo se baš slagali, voljeli se jesmo, ali slagali ne. Dosta često nije odobravao moje postupke, neko vrijeme nismo niti pričali. Nisam se ni okrenula, navršio je 18 godina i odlučio da želi ići studirati u glupu Ameriku. Kad sumiram sve te godine čupkanja i mrškanja, rekao bi netko da bi požalila što nisam bila bolja prema njemu ili on prema meni, ali zašto, sve je to odrastanje. Prirodno je da se ne slažemo, tako nalaže bratsko-sestrinski kodeks. Brat kojega sam mogla mrškat i gnjaviti svaki dan, odjednom nije dostupan, prazan mu ormar. Otišao je 2009. Mislim čujemo se preko skajpa, vidimo jednom godišnje. Kada se poslože kozmičke sile i dobijem eurojackpot, otići ću do njega na konak, pofurat ću mu medu i tunu. Ponekad stojim navečer na balkonu, trujem se cigaretama i ako imam sreće vidim zvijezde na nebu, pa se pitam gleda li moj brat te iste zvijezde? To teoretski nije moguće jer nas dijeli 7 vremenskih zona, ali ako ne vidi zvijezde, možda vidi oblake i sunce. Za kojih mjesec dana će diplomirati. Otišao je tamo sam, preko oceana tražiti svoju sreću, odrastao, navikao se nije mu bilo lako. Sada sam pere svoj veš i sprema sobu. Ponekad sam tako ljuta na njega što je otišao i što nam nije bliže da se družimo i zabavljamo. Redovito mi se jednom tjedno sinusi pročiste jel se dobro isplačem za njim. Eto neke koristi što je otišao. Moj drugi brat Tin je isto dosadni davež, ako ne i veći od Ivana, uskoro će 17 godina napuniti te misli da je najveća faca. Samo se nadam da on neće otići jer moje srce ne bi podnjelo rastanak i od njega. Trudim se razumjeti ga, ali ipak ne propustim priliku pokazati mu srednji prst kad se vidimo. Kada kažem rastanak, tako i mislim. Rastali smo se, svatko na svoju stranu, tisućama kilometara udaljeni, ali srce nam kuca jednako. Svi vi koji imate braću i sestre nemojte nikad dopustiti da vam se dogodi da tek nakon što se rastanete shvatite koliko vam brat ili sestra znače. Nije krv voda. |
06.02.2013., srijeda
U ime Oca i ovca
|
kao mlada mama, liberalna žena, katolkinja po krštenju, mogu reći samo jedno. vjera vam je kao spolni organ, svi imamo nešto, ali se neki s njime razmeću i guraju ga svima u facu, ali ponekad je najbolje sakriti ga u gaće i znati da je tu. pročitala sam članak o tome kako je neka mačka u ljekarni na dugom ratu odbila pacijentici izdati antibebi pilule na recept jer joj to brani katolička vjera. dakle u opravdanje iste nadam se da ima kod kuće dece deset, jer se otprilike toliko puta seksala za vrijeme ovulacije i ostala trudna, jer naravno kako dragi bogo nalaže, prekinuti snošaj je grijeh jer ne dolazi do produljenja vrste u braku naravno. u obranu pacijentice, budi u bedu jer se antibebi pilule koriste samo kako bi se spriječilo rođenje malih katolika, a ne za recimo policistične jajnike i akne. nedavno mi je netko rekao kako sam ja unatoč tome što imam jednogodišnju kćer i dalje vodim kao nerotkinja jerbo se nisam porodila kroz vaginu nego na carski rez. nadam se da bi bilo bolje za moju dušu da sam umrla na porodu, jer isto tako dragi bog nije rekao da se rađa na carski rez nego samo u muci. nekako sama sebi kažem da mora biti bolje. ako ništa drugo nadam se da će ovaj dvogodišnji ciklus mog cijelodnevnog boravka doma biti uskoro prekinut nekim finim poslićem u uredu. toliko sam ljuta jer više ne mogu nigdje kliknuti na netu da se ne pojavi crna kronika i ljudska glupost. fejsbuk opsjedaju slike slikane u ogledalu wc-a sa duckface-om, ali tako da se vidi blic, statusi tipa ajme snijeg pada, ili jao koje divno vrijeme, a vani pada kiša i mrak je. ono ljudi, zar nemate ništa pametnije za podijeliti s nama? radije bi pročitala kako ste učinili neko dobro djelo za svoju obitelj, prijatelje, susjede itd. na kraju dana, jedino što valja je nečiji osmijeh, onda znate da ste nekome uljepšali dan. meni je super recimo za nasmijati se, kad pročitam kako crkva kaže da su oni sudjelovali u davanju para za malu noru. najbolji od svega je njihov način sudjelovanja, pa kao vjernici su davali. ajme meni, kako će netko gorit u paklu, jer ne kaže se bezveze da je put u pakao popločan dobrim namjerama. što smo mi svi ovce? ići ćemo na misu i davati milodar da bi se neki pederski pop vozio u audiju i gradili se velebni samostani. fuj. nije mi žao što sam krstila dijete, ajde neka, ipak je rođena na carski, ali ću dobro razmisliti hoću li ju usmjeravati tim putem koji je popločan dobrim namjerama. neki dan mi je tata rekao kad smo pušili na balkonu, da kako se misa čuje dobro kad si na balkonu, ne moraš uopće ići u crkvu. eto da si mi dragi oče to rekao prije 20 godina spasio bi me. idite u miru, bogu hvala, amen |
08.03.2012., četvrtak
tajna života, svemira i svega
|
taman kada pomislim da sam završila faks, zaposlila se, udala se, rodila kćer, točno sve tim redosljedom, sjedim na klupici i opali me jabuka. koja je tajna života svemira i svega? tajna je...42 upravo to, tajna je da nema tajne, ako postoji odgovor na ovo pitanje, sigurno nam je nadohvat ruke, sve je toliko prosto i jednostavno, rodiš se, živiš život i umreš. čemu komplicirati. shvatila sam to promatrajući svoju kćer, kad je gladna plače, kad treba premotati pelenu plače, kad joj se spava plače, dakle ona stalno plače, osim kad spava, a bogu hvala dosta spava baš kao njen otac. čim malo poraste počet će komplicirati život, evo primjerice kao ja, još nisam naučila da biti jako ponosan nije baš tako dobra karakterna osobina. neka, pustit ću ju da sama nauči i tako me neće slušati. kako provodim svoje dane? kao sve druge mlade mame, posvetila sam se 90% u skrb oko bebe, onih 10% čuvam za sebe i svoja sitna zadovoljstva...muž mi puno radi viđamo se tek navečer, dođe s vrata, uspava kćer, ajde baš mu hvala. isto bez puno komplikacija. da je sve tako sivo, podsjetila me moja svekrva koja gleda sve hrvatske sapunice, neki dan je bila u posjeti i vidjela onu iz ruže vjetrova, a koju??? pa onu znaš koju. na tome je ostalo, opet zašto komplicirati, ona je po nožnim prstima moje kćerke zaključila da je zaista ona njegovo dijete, jer, eto on ima iste takve, nisam se uvrijedila. zato sam joj zaboravila napomenuti da njezinom četkom koja je ostala od prošlog posjeta četkam psa. neki dan mi je rekla mama, ako budem kao moja mater a.k.a baka, ubij me odmah, da te ne maltretiram, ja ću to isto reći svojoj kćerki, ona svojoj i tako u beskonačnost, dokle god je nas žena na ovome svijetu, uvijek ćemo u trećoj dobi srat kvake, boliti će nas kosa, nokti, sve... razmišljam o tome da kupim novi iphone, kad je bal nek je bal, moram nekako na fejs s klupice, ovo s laptopom od doma je komplicirano, moram cijeli dan pamtiti misli... na kraju dana, što bi svijet bio bez nas žena? pederbal eto što. sretan vam dan žena, žene i oni koji se tako osjećaju. |
09.01.2012., ponedjeljak
mirno spavaj jer si voljena
|
već je prošlo skoro mjesec dana otkako se rodila naša kćer. liči na mene, tj ista je ja, od milja ju zovemo mini me :) došla je na svijet malo prije termina, trebala se roditi 1.1. al nema veze, savršena je. više čak nije ni tako mala i sitna, brzo rastu te bebe. život mi se totalno promijenio, postala je centar mog svijeta. voli te mama |
18.11.2011., petak
tata i mala marmelada
|
bila sam klinka, nepunih 6 godina, a mome mlađem bratu je bila godina dana kada je tata dobrovoljno otišao u rat, kao i većina očeva, momaka, hrvata i hrvatica. mama je preko noći posjedila od straha. počele su uzbune, skrivali smo cijelo susjedstvo u svom podrumu koje je dida za slučaj nedaća izgradio duboko pod zemljom. bilo nas je jedno dvadesetak dolje, mi djeca smo se igrali, dok su žene raspravljale o bitnim stvarima. tata je bio na ratištu, a dida na radu u njemačkoj, nije mogao doći doma zbog rata. istina, rođena sam i odrasla u Zagrebu, ratno razdoblje proživjela sam bez gledanja patnje, ruševina, slušanja bombardiranja, suza koje cure niz čađavo lice. u isto to vrijeme, moga muža i svekrvu je svekar skrivao po otocima i krijumčario van zemlje da im spasi život, oni su bili u žiži rata, u okolici šibenika. imam par situacija koje me podsjećaju da sam i ja sa svojom obitelji proživjela rat. prva je kad je tata došao doma za božić 91', donio nam za poklon male marmelade i mesne nareske, ali je došao doma da nas vidi, a koliko ih se nije vratilo :(. kada je baba počela trpati stotice njemačkih maraka u grudnjak i kuhati kavu, znala sam da moramo u sklonište jer će se uskoro oglasiti sirena, baba je imala šesto čulo za te stvari, uspomena druga. tina kraju treća, najbolnija, kada je tata poslao mami odjeću krvavu po kumu mati da ju opere, mislila sam da je poginuo kada je mate to donio kući. uf, ali na svu sreću živ je, o ratu ne priča puno, doma je u zasluženoj penziji s tko zna kakvim ranama na duši i uspomenama na te ratne dane, nije bio u Vukovaru, nikada nam nije rekao gdje je bio niti kako je uspio zakrvaviti uniformu. moj će otac uskoro postati prvi put dida, zapalila sam svijeću za sve one koji to nisu doživjeli. |
